|
|
Subota,
04 Rujan 2010 |
Znanja i Tehnike (P - Ž)
Konačna Stvarnost je transcendentalna. Nju ne možemo opažati osjetilima ili shvatiti umom. Ona je stvar nesumnjivog/neospornog iskustva unutarnje svijesti čovjeka. Ona se doživljava izravno, bez posredovanja osjetila ili uma, te dokazivanje Istine ne ovisi ni o kakvom vanjskom autoritetu ili izvoru podataka.u
Krivnja je, mada smo ju navikli nazivati osjećajem, prije svega misao. Možemo ju sažeti u svega dvije riječi: «pogriješila sam». Kod realne, zdrave krivnje, ta misao je alarm za buđenje savjesti. Zbog normalnog, zdravog osjećaja krivnje se povremeno nekome poželimo ispričati ili popraviti štetu koju smo počinili. No, nerijetko se događa da nakon pomisli «pogriješila sam» umom promaršira još mnoštvo drugih misli pomoću kojih bezuspješno pokušavamo popraviti situaciju. Te samookrivljuće misli nas drže zatvorenima u glavi, čineći nas da se vrtimo u krug, ne dozvoljavajući nam da otkrijemo osjećaje koji se kriju ispod te mentalne fasade.
Više...
Najveći dio znanja dobiven je iz vanjskog svijeta kroz osjetilnu percepciju, od strane roditelja i škole, prijatelja i društvene tradicije itd. Cjelokupno takvo znanje na sanskritu se naziva apara vidja (apara vidya), „znanje s ove obale“. Vidja znači „znanje“, para znači „iza“; dok je a prefiks negacije. Tako apara vidja označava znanje koji nije „iza“ ili „s druge strane“, već odavde.
Voljeti sebe zvuči tako logično, uobičajeno, prirodno. Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Bilo bi divno kada bi to zaista bilo tako, kada bismo se mogli pogledati u ogledalo, namignuti si i reći: «Od danas se volim» i - to je to. Međutim, na tom, mentalnom nivou («odlučujem se voljeti»), ljubav prema sebi je tek skup riječi. Ispod te, generalne odluke, krije se još niz svakodnevnih odluka koje često ne povezujemo s pažnjom i ljubavlju prema sebi. Kao na primjer, hoću li:
Njegov smijeh je zarobio moje srce. Njegova radost je okupirala moje tužno srce dok sam se ljuljao u ležaljci ispod borova pod plavetnilom.
Mnogi drevni narodi (primjerice, Egipćani, Semiti) smatrali su da se proces razmišljanja ne odvija u mozgu, već u srcu. Suvremeni čovjek rođen na ovim područjima, mada često koristi izraz «slušati svoje srce», čim je riječ o razmišljanju, prebacit će pažnju na um, mozak ili glavu. A što kada bismo zaista mislili svojim srcem? Da li bi to bio univerzalni jezik koji bi svi razumjeli ili bi nam jezici i dalje bili pomiješani? Više...
U onom trenutku naše epohe kada se 19. vijek bliži svom kraju, tama je vodeća snaga koja ukida svako svijetlo. Individualni um je postao kruto ograničen, a njegov uobražen ego, nepovratno tašt. Um čovjeka je budan - u svojoj ekstremnoj aktivnosti - i u tom buđenju intelekta, srce je izgleda usnulo svoj vječni san.
Vatra joge sagorijeva zatvor grijeha u kome je zatvoren čovjek. Spoznaja se pročišćava i čovjek direktno postiže nirvanu. Od joge potiče spoznaja; spoznaja, sa svoje strane, pomaže joginu da stekne slobodu. Gospodin je zadovoljan onim tko u sebi samom sjedini jogu i spoznaju. Oni koji prakticiraju maha-jogu, bilo jednom, bilo dva puta, bilo tri puta dnevno, ili neprestano, znajte da su to bogovi.
Svi mi živimo na približno istom mjestu u svemiru - u državi zvanoj Hrvatska, na planeti zvanoj Zemlja, u galaksiji zvanoj Mliječna staza. Većina bi se složila da se (igrom slučaja ili igrom providnosti) nalazimo u svima nama zajedničkoj stvarnosti koja je čvrsta i nepromjenjiva i u kojoj svi vidimo isto. Tu su stol, stolac, kompjutor, časopis, prozor, kuća, pas. To nam je svima jasno i ne može se dogoditi da netko za klupu tvrdi da je prozor, a za psa da je stolac. Svijet u kojem živimo je objektivno isti, ali ipak ga svatko od nas doživljava na neki svoj način. Način na koji psiha organizira iskustva i tumači stvarnost za svakog od nas je poseban, tako da svatko od nas zapravo živi vlastiti jedinstveni susret unutarnje i vanjske stvarnosti. Više...
 |
 |
 |
 |
